FFT/ZBT arhiva
4xCD album
5 predstava
koncept/režija:
Fraktal Falus Teatar
glazba: Zidar Betonsky
Sensoria je pripremila arhivu glazbe skupine Zidar Betonsky iz pet predstava Fraktal Falus Teatra. Sadržaj je dostupan na web stranici i u fizičkom izdanju na 4 CD-a. Likovno oblikovanje – Marin Zoric, arhiv – Igor Mihovilović i KUU Uzgon, prevodi Jerko Bakotin i Anissa Picard. Arhiva je dokumentarnog karaktera i fizički primjerci biti će podijeljeni akterima događaja, suradnicima i svim zainteresiranima. Svi koji izraze interes mogu se javiti na na email info@sensoria.hr i biti će uzeti u obzir. Projekt je podržan od strane Zaklade Kultura Nova. Ovom prilikom zahvaljujemo svima koji su ikad na bilo koji način pomogli, a posebno u ovim hektičnim vremenima.
Fraktal Falus Teatar
Fraktal Falus Teatar (FFT) je suvremena hrvatska kazališna skupina osnovana 1994. godine. Hrvoje Cokarić, tada dvadesetogodišnjak, vratio se u Split s kratkotrajnog studija u Zagrebu i Ljubljani, gdje je svladao nekoliko seminara, uključujući kazališnu režiju s Draganom Živadinovom. U to vrijeme Split nije imao nijedno neovisno kazalište. Iz “underground” scene Cokarić je okupio skupinu istomišljenika s kojima je polako počeo surađivati na prvim FFT projektima. Ta djela osim “samo” kazališnih kvaliteta, velikim su dijelom povezana i s aktivizmom. Značajan događaj iz tog perioda je “Art Squat” (Split, 1994.), koji se bavi zapuštenim Domom Omladine. Taj nikada dovršen socijalistički mastodont je tom prigodom prvi put oživljen. Aktivnosti su obuhvaćale trodnevne instalacije, koncerte, ekstremne sportove, kazališne probe i medijske prezentacije.
1998. godine donosi se zakon koji je dopuštao skupinama i pojedincima osnivanje udruga.
FFT je osnovao kulturno-umjetničku udrugu “Uzgon”, svojevrstan kišobran pod kojim je stvarao zajedno sa Zidarom Betonskim (ZBT) koji je skladao originalnu glazbu za projekte. Djelovanje FFT-a na suvremenoj kazališnoj sceni Hrvatske poseban je fenomen. Zapažen je po inovativnoj upotrebi performansa, fizičkom i “siromašnom” kazalištu, visokotehnološkim komponentama, kao i čestim istraživanjima tabua. Uglavnom prakticira oblik kolektivnog rada i odbacuje princip pojedinačnog autorstva. Naglasak je na osjećajima, društvu, ekologiji i komunikaciji.
FFT je producirao sljedeće predstave:
“Stolice” (1994), “Otmica Europe” (1994), “Ribar” (1995), “Razgovor s Bogom” (1996), “Šah-Mat” (1998), “Olovni Vojnici” (1998), “Vena Cava” (1999), “Jezici” (2005), “Judita360” (2009), “Judita” (2010), “Proces Protokol” (2011), “This Won’t Stop Just Like That” (2012), “Victimize” (2013), “War and Peace“ (2017), “Sakrij sunce” (2019)
FFT manifest
FFT je samorazvijajući organizam čija biokemija mijenja oblik ovisno o vremenu. Svaki sudionik kolektiva ima jednako važnu ulogu u radnom procesu – podređivanjem svoje individualnosti konačnom proizvodu. Sustav rada temelji se na prikupljanju i obradi uzoraka iz prethodnih projekata, trenutnih procesa i osobnih situacija. Sintetiziranjem hardvera, zajedno s tijelom i osjećajima, dobivamo živi fraktal koji funkcionira kao meta-sempler. Tijekom procesa rada meta-sampler asimilira hardver, tijelo i osjećaje umjetnika-radnika. Meta-sampler pretvara globalnu strukturu sustava u kostur trenutnog projekta.
FFT je kritičan i obnavljajući mehanizam preispitivanja vrijednosti povezanih sa trenutnim okruženjem – političkim, socijalnim, lokalnim ili globalnim. Djeluje kad ga najmanje trebate i uopće ne očekujete. A žudite za njim. Mnogi postavljaju pitanje postoji li uopće FFT. Postavite li sebi to pitanje, vjerojatno ste već dio njega. Samo jedno je sigurno: FFT prkosi linearnosti vremena.
Manifest je završen.
Zidar Betonsky
Zidar Betonsky (ZBT) je bio kolektiv vrlo usko povezan s FFT-om. Svi članovi su bili snažno angažirani u projektima FFT-a. ZBT se bavio raznim žanrovima progresivne elektroničke glazbe koja je od strane nekih kritičara opisivana kao industrial / noise / electro. U kasnijoj fazi produkcija prelazi u melodičnu ambijentalnu elektroniku poduprtu procesiranim gitarama i vokalom. Betonsky je nastupao u Italiji, Švicarskoj, Makedoniji, Francuskoj, Sloveniji i Mađarskoj. U Hrvatskoj su održali tek nekoliko koncerata. Između 1995.-2005. producirali su različite materijale za kazalište i performance. Objavljen je samo jedan album. Bend je u svom punom kapacitetu prestao s djelovanjem 2001. godine. Imaju status jednog od najnepoznatijih, opskurnih, inovativnih i originalnih underground bendova u Hrvatskoj.
ŠAH-MAT (CHECKMATE), 1998
Dramski tekst i glazba predstave pripadajući metasample grade mnoštvom shizofrenih izjava kojima su hrvatski političari – u prvom redu pripadnici vladajućeg HDZ-a – zagađivali javni prostor tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu su kao državne neprijatelje često označavali upravo nezavisnu umjetničku scenu. Neposredna inspiracija bila je izjava bliskog suradnika tadašnjeg autokratskog predsjednika Franje Tuđmana, “čuvara državnog pečata” Ivana Milasa, koji je na sjednici parlamenta ustvrdio da “… u Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš.”
Na ulazu u mjesto izvedbe svaki gledatelj dobijao je komad krvave životinjske iznutrice koji je bio prisiljen nositi rukama. Originalno je zamišljeno da posjetitelji dobiju komad telećeg mozga, no producenti ga u Zagrebu nisu mogli pronaći u dovoljnoj količini, stoga je odlučeno da će se koristiti 20 kilograma teleće jetre.
Posjetitelji jedan po jedan ulaze u mračnu prostoriju, osvijetljenu isključivo snažnim stroboskopom visokofrekventnog titraja. U prostoriji ih dočekuju i sputavaju dvojica nasilnika, prisiljavajući ih da odslušaju kratki monolog – izrečen gledatelju u lice – dok u drugom kraju prostorije lažljivi sadistički mesar reže velike komade mesa. Svaka izvedba traje od 1 – 3 minute.
Predstava je rađena ekskluzivno za festival FAKI (Festival alternativnog kazališnog izričaja) 1998. godine u organizaciji Autonomnog kulturnog centra – Attack– Zagreb.
Izvedena je samo jednom.
Hrvoje Cokarić – manipulator, Zdeslav Kukoč – manipulator,
Hrvoje Pelicarić – predsjednik, Zidar Betonsky – glazba
OLOVNI VOJNICI (LEAD SOLDIERS), 1998
Umjetnički okvir predstave zasnovan je na bajci Hansa Christiana Andersena „Postojani kositreni vojnik“ (“Den standhaftige tinsoldat”). Fraktal Falus Teatar u samom je Andersenovom djelu iščitao velik broj alkemijskih i numeroloških elemenata. Ti su elementi, međutim, nadopunjeni te izmijenjeni u želji da se unesu dodatne dimenzije (kositreni vojnik – olovni vojnik; vatra – cyberspace). Jedna od najpoznatijih hrvatskih glumica, Zdravka Krstulović, u virtualnoj se projekciji pojavljuje kao lik virtualne balerine. Zbog terminalne faze njezine Alzheimerove bolesti, ovo joj je bila posljednja profesionalna uloga prije smrti. Glumci prostor i vrijeme dijele s publikom bez ikakve distance. Štoviše, ovom se predstavom u praksi provjerava teorija o potpunom razbijanju „rampe“: u “Olovnim Vojnicima” gledatelji aktivno sudjeluju u predstavi te čine većinu izvođača predstavljajući vod od 24 vojnika. Čitavo vrijeme su sudionici u arhetipskom putovanju olovnog vojnika, kojeg moraju potpuno doživiti i osjetiti. Prolaze kroz svojevrstan proces inicijacije: maskirane i uniformirane osobe ih legitimiraju, lišavaju svih osobnih stvari, fotografiraju (profil, en face, profil), uzimaju otiske prstiju, regrutiraju, presvlače i pretvaraju u prave uniformirane vojnike. Potom se upućuju na individualne pomične platforme, postavljene u polju na kojem počinje igra.
Olovni vojnici su također satirički prikaz militarizacije hrvatskog društva. Subverzivni karakter predstave ogleda se i u činjenici da je među njenim sponzorima bilo i Ministarstvo obrane RH. Mediji su pisali da “Cokarić evocira antičku tradiciju u kojoj su upravo generali financirali Aristofana i njegove učenike, koji su ih kazališnim načinom sistematski sprdali dok su se ovi borili za dignitet Grčke”. Nadalje, u ovoj predstavi FFT pita “Oca nacije”: koja je svrha postojanja? To je slično kao kad android u kultnom filmu Blade Runner Ridleyja Scotta svom tvorcu postavi isto pitanje. U arhivi je pronađen dopis iz vremena pretprodukcijskog planiranja predstave, kojim KUU Uzgon traži financijsku potporu Ministarstava i gradskih službi. Na kraju dopisa piše sljedeće: ”…izrađujući ovu predstavu, svjesno se odlučujemo na rizik političkog proganjanja jer se tematika predstave kosi s politikom stranke na vlasti.”
Predstava je nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta (Split) i KUU Uzgon.
Pokrovitelji predstave bili su Ministarstvo kulture Republike Slovenije, Ministarstvo kulture, Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, odnosno IV. gardijska brigada Hrvatske vojske.
Premijera je izvedena na Međunarodnom festivalu novog teatra “Eurokaz ’98” u Zagrebu. Zbog ciljanih konceptualnih transformacija je svaka naredna izvedba također imala status premijere. “Trajanje” – odnosno izvedba “premijera” Olovnih vojnika – bilo je konceptualno projektirano na pet godina. Ipak, izvedeno je svega šest predstava – 1998. Eurokaz Festival (tunel Grič, Zagreb), 1999. HNK Split– (Repertoar HNK Split, tri izvedbe), 1999. Zadar snova (Crkva Sv. Dominik, Zadar), 1999. Karantena (Art Lazareti, Dubrovnik).
Zdravka Krstulović – virtualna balerina, Milivoj Beader – olovni vojnik, Gorenka Žižić – balerina,
Ivi Beatović – štakor, Nikola Ivošević – demon, Ivica Buljan – dramaturška intervencija,
Dragan Živadinov – korijenski uzorak, Slavoj Žižek – tekstualna inspiracija, Srećko Kosovel – režija teksta, Hrvoje Cokarić & Vesna Režić – scenografija, Eduard Raos – animacija, Zidar Betonsky – glazba
JUDITA (JUDITH), 2010
“Judita” je suvremena kazališna predstava zasnovana na ideološkom i dramskom preispitivanju istoimenog umjetničkog epa iz 1501. čiji je autor hrvatski renesansni književnik Marko Marulić. Sam Marulićev ep baziran je na priči iz Biblije – originalna “Judita” je deuterokanonska knjiga Starog zavjeta.
Tekst predstave sveden je na fragmente, a scenografija na simbole. Funkciju rasvjete preuzima video. Čitava je dramaturgija postavljena suprotno u odnosu na klasični predložak te ovisi o glazbenom ritmu, osim samog kraja koji gledatelju dopušta da sam izabere željeni svršetak predstave. Od publike se traži aktivno sudjelovanje i zauzimanje stava – ili njegova promjena – s užitkom ili s gnušanjem. Cilj je emocionalna i estetska ucjena gledatelja, i to od strane njega samog. Predstava također teži prijenosu energije s ansambla na publiku. Konačni učinak nije prejudiciran, ali prisutna je snažna osuda nasilja kao marketinškog produkta te samoobmane i laži kao stanja svijesti.
Dramaturg predstave Srećko Kosovel “Juditu” je opisao slijedećim riječima[1]: “Judita je bila kurva, a mi razumijemo njene grijehe, i da bi se iskupljenje dogodilo, stvari trebamo staviti u sadašnji kontekst. Holofern, plaćen da ubija – naravno na društveno prihvatljiv način – metafora je svakoga od vas koji uzbuđeni, sa strašću voajera-nekrofila promatrate svijet na televiziji, propuštajući divotu koja se u ovom trenutku odvija oko vas. Nasilje je opravdano, dokle god je medijski ispravno prezentirano, a plemena kojima nas žele priključiti ogrezla su u krvi. Bez obzira na to skrušeno ćemo prihvatiti jezivu logiku kapitala i suprostaviti joj našu ljubav. Judita, ona koja spava eonima u svima vama, treba ustati, pomaknuti se iz vama najudobnijeg položaja, i smjelo pljunuti vragu na jezik, ili bogu u lice. U našoj priči rješenje ovog problema leži u vama, o vi naši gledaoci, krojitelji svakodnevnih užasa…“
Predstava je nastala u koprodukciji KUU Uzgon i XONTAKT-a – Centra za pokret i Multimedijalnog Kulturnog Centra Split. Premijera je održana 2010. na Međunarodnom festivalu plesa i plesnog filma XONTAKT u Splitu, a predstava je izvedena i 2011. u okviru Splitskog ljeta.
Nataša Pavlov – Judita, Zdravka Krstulović – glas Franko Bušić – Holofern, Boris Kadin – Juditin muž, Nino Bokan, Renato Vidaković – vojnici, Hrvoje Cokarić – režiser, Srećko Kosovel – dramaturg, Nela Sisarić – koreograf, Milena Meštrović – scenograf, Nevena Cokarić Brstilo – kostimograf, Marin Zorić – video, Zidar Betonsky – glazba
[1] U stvari, Kosovel nikada nije komentirao Juditu – citat je manipulacija autora predstave. Umjetnički čin je Cokarić dodijelio poznatom Slovenskom pjesniku s ciljem postizanja konfuzije i poigravanja.
PROCESS PROTOCOL, 2011
“Proces protokol” problematizira birokraciju s kojom se konstantno suočava nezavisna kultura u Republici Hrvatskoj. Tema predstave je nikada dovršeni Dom omladine, centar nezavisne umjetnosti. Napušten je još 1984. uslijed nemara gradske uprave, odnosno politike na gradskoj i državnoj razini. Centar je originalno nosio ime “Dom socijalističke omladine Splita”, no uslijed forsirane i nasilne izmjene jezika [2], preimenovan je u duhu novokomponiranog hrvatskog u “Dom mladih” . Danas je to sjecište nezavisne suvremene izvedbene umjetnosti, kazališta, plesne scene, glazbene underground scene, kinomatografije, plesnih klubova, slobodnih penjača, skejtera, zajednice nezavisnih radija.
“Proces protokol” testira krajnje granice Fraktal Falus Teatra. U predstavi kojom dominiraju teme protokola, zamora i uzaludnosti procesa prepunih floskula koji guše nezavisnu kulturu, članovi FTT-a sudjeluju u dugogodišnjem procesu istrage suvremene kazališne scene i njene tajne obavijene kafkijanskom atmosferom. Raščlanjuju administraciju na bazične elemente, njeguju birokraciju umjesto alternativnog kazališta, iščitavaju loše napisane i manjkave statute, mjere betonsku zgradu te su prisiljeni istraživati i iščitavati kodove iz Kafkinog nedovršenog djela The Castle (Das Schloss, 1926.)
[2] “Dom omladine” i “Dom mladeži” su u biti sinonimi, ali u ovom kontekstu također “neologizni i arhaizmi“ (prihvaćeni kao “više hrvatski” nego riječi korištene u bivšoj Jugoslaviji)
Borba s državnom administracijom uključivala je i obraćanje tadašnjem ministru kulture, kojem se pokušalo objasniti važnost Doma omladine. Umjesto tražene potpore, iz Ministarstva kulture je stigao odgovor koji, uobičajeno, ne znači ništa: glasio je da je Ministarstvu skrenuta pažnja na potrebe mladih i važnost Doma omladine te da je zahtjev “u procesu”. Konačno, naknadno je stigla odluka Ministarstva kulture o dovršenju i obnovi Doma mladih. Međutim, to se pokazalo kao još jedno neispunjeno obećanje, umotano u birokratske floskule.
“Molimo vas da prilikom predstave ne isključite telefon, jer bi podupravitelj mogao nazvati i pitati za dozvolu. Sve što on treba znati glasi:
– Traženje uzorka. Odbijanje uzora. Prokletstvo uroka.
– Uzaludnost dopisa. Radost prepiske. Iščekivanje potpisa.
– Rad i protokol Red i proces. Rast i pomak.
Dobrodošli u naše kazalište!“
Predstava Proces Protokol je izvedena dva puta u Multimedijalnom kulturnom centru Split.. Premijera je bila 23. studenog 2011., a druga izvedba 25. ožujka 2012. Producirana je u suradnji s XONTAKT Centrom za pokret.
Hrvoje Cokarić – režija, Nela Sisarić – pokret i dramaturgija, Nino Bokan, Franko Busic, Zila, Ivan Perić, Petra Kovačić, Sanela Marković, Velimir Foretić-Delonov, Hrvoje Cokarić, Nela Sisarić – performeri, Hrvoje Cokarić, Nela Sisarić – autori, Tonči Bakotin Ruzina – voditelj korespondencije s ministarstvom, Marin Zorić – kamera/video, Zidar Betonsky – glazba
VICTIMIZE, 2013
Predstava analizira žrtvu gej para neprihvaćenog u užem obiteljskom krugu i njihovu nesretnu sudbinu. Dramaturgija je zasnovana na istinitim događajima. Raskrinkava odnos žrtve i zlostavljača, te odnos zapadne kulture prema patnji u raznim sociološkim i političkim kontekstima koristeći pri tom S/M poetiku. Za razliku od azijske kulture gdje je S/M obrazac kao kinbaku, ili shibari, bio prihvaćan i izvođen u maniri kabuki teatra i uključivao glumca koji se dobrovoljno stavljao u ulogu žrtve; europska i američka S/M estetika i poetika nisu crpili korijen iz tradicionalnih kazališta, već iz inkvizicijskih tamnica.
Takva poetika pobuđuje seksualno zadovoljstvo, što je zapravo krivotvorenje žrtvine funkcije.
“Victimize” koristi ovo iskustvo kako bi potaknuo gledatelja na unutarnji dijalog.
U prvoj predstavi ciklusa tematizira se odnos homoseksualnog para i razne vrste nasilja koje su ga obilježile. Slijedeći ciklusi bili su predviđeni za bavljenje traumama poput ratnih zločina i socijalne nepravde. Proces ovisi o broju hrabrih pripovjedača koji su voljni javno podijeliti svoje priče.
Dobrovoljna priznanja žrtava nasilja i interpretacija događaja od strane glumaca dovode do katarzičnog rješenja ovih proživljenih ali nepisanih drama. Na formalnoj razini, fokus je na istraživanju tragedije, koja je najizvođenija kazališna forma kroz povijest.
Međutim, za razliku od filma, lišena je dokumentarne komponente.
Otvaranjem dijaloga kazališnog i realnog svijeta tragedije FFT se nada u gledaocu potaknuti unutrašnji dijalog koji tematizira odnos prema bilo kojoj vrsti nasilja. Uzbuđuje li nasilje? Imamo li realnu sposobnost suosjećanja sa žrtvom?
U kazališnom smislu ovim projektom se propitkuje sama svrha kazališta – treba li ono ostati na trenutnoj, primarno estetskoj formi, ili treba (može li?) postati sociološki instrument koji ima praktičan utjecaj na društvo.
Predstava je imala izvedbe u Rijeci – Gender Crossroads – HKD Sušak , Splitu – Gender Crossroads – MKC Split te IKS festival (MKC Split), u Zadru – Zadar snova, Ljubljani – festival MINIFEST , Zagrebu – Queer Zagreb.
Hrvoje Cokarić – režija, Nela Sisarić, Sanela Marković, Dario Tvrdić – glumci
Alemka Đivoje – scenografija, Marin Boban – izvršni dizajner, Zidar Betonsky – glazba
SCD01/SCD02/SCD03/SCD04 kompilacija ℗ & © 2020 Sensoria Records. Svu glazbu producirao i snimio kolektiv Zidar Betonsky u različitim hektičnim studijima KUU Uzgon. Rane kompozicije su pod velikim utjecajem Laibach-a, sirovog drum&bass-a te sadrže veliki broj snimki sa državne televizije i radija. Uredio Tonči Bakotin Ruzina. Grafičko oblikovanje Marin Zorić. Arhivski materijali KUU Uzgon i Igor Mihovilović. Prevodi Jerko Bakotin i Anissa Picard.
Hvala svima koji su ikad pomagali na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri.
Realizaciju ovog izdanja financijski je podržala Zaklada Kultura Nova čiji je cilj promocija i razvoj civilnog društva u Republici Hrvatskoj na polju suvremene umjetnosti i kulture.